HRVATSKI NOGOMETNI SAVEZ POVJERENSTVO ZA ORGANIZACIJU NATJECANJA HRVATSKIH KLUBOVA U EUROPI I NACIONALNIH MANJINA
N.K. CROATIA Versmold e.V.
z.H. SISIC Slavko
Magnolienweg 7
33775 – VERSMOLD
Štovani gospodine Slavko SISIĆ,
Neobično nas je obradovalo Vaše pismo i sretni smo što Vam možemo javiti da smo ga primili.
Upravo smo u HNS-u tako shvatili Vaše riječi kao što ste i naznačili:
«NEK SE ZNA DA NAS IMA» !
Bilo bi nam drago kada biste nam se ponovno javili i naveli Vaše brojeve Telefona/Fax-a kao i Mobilni telefon.
Presliku Vašeg pisma ćemo proslijediti HRVATSKOM SVJETSKOM KONGRESU u Njemačkoj, odjelu za mladež i šport, na ruke gospodina Danijela LUČIĆA. On će se, takodjer
obradovati viješću da i Vi djelujete, tj. «NEK SE ZNA DA NAS IMA»!, On će Vam se javiti.
te Vas zavesti u Registar.
Ako dolazite u Domovinu, konkretno u Zagreb, bilo bi nam neobično drago kada bi nas posjetili i osobno se upoznali te malo popričali.
Adresa je: HRVATSKI NOGOMETNI SAVEZ (HNS),
Rusanova ulica broj 13, -to je na uglu Zvonimirove ulice, nedaleko restauracije
PLAVI 9;
Telefon HNS-a: 01. 2361 555, -tražite gospodina Antu PAVLOVIĆA (Savjetnika u HNS-u),
ili Marijana ROGIĆA:
Biti će nam neobično drago.
Uz topao športski pozdrav,
Tajnik POVJERENSTVA:
Marijan ROGIĆ
Zagreb, dne 04. svibnja 2009. godine
Dragi Prijatelji ko je,, Marijan Rogic,, procitaje ovdje !
|| 24. rujna 2001.
Poznati hrvatski aktivist posjetio Hrvate u Njemačkoj
Tekst i snimka Jakov Vranković Na nogometnom turniru Zajednice hrvatskih klubova Njemačke, održanom početkom ljeta u Mannheimu, koji je bio i neslužbeno prvenstvo naših klubova na ovom području, okupilo se mnoštvo poznatih lica. U društvu predsjednika Zajednice hrvatskih klubova Dragutina Penića sreli smo Marijana Rogića. Ovdašnjim Hrvatima dragi glas iz WDR-a Koeln, nije mnogo čekao kada je Hrvatska koju je on žarko želio napokon postala slobodna: Rogić se odmah vratio u domovinu. Kao predstavnik Hrvatskog nogometnog saveza s posebnim je zadovoljstvom uručio pokale sudionicima turnira. Nisam mogao izdržati da s legendom sportskog novinarstva za Dom i svijet ne povedem razgovor. • Gospodine Rogiću, čim je došla slobodna Hrvatska odmah ste se vratili, već duže živite u domovini, ali Vaši slušatelji nisu zaboravili dragi glas. Kako ste se snašli, kako je u Hrvatskoj? - Drago mi je da sam poslije tolikih godina, nakon što sam se 1990. godine vratio u domovinu, ponovo među svojim Hrvatima u Njemačkoj. Vi znate da sam ja uvijek propovijedao da je nama mjesto u domovini i zaista sam bio među prvima koji su se vratili. Pitate kako je: ja sam sretan i zadovoljan što sam u Hrvatskoj, a narodna poslovica kaže da Hrvati imaju vlast onakvu kakvu zaslužuju - izabrali smo je na slobodnim izborima, a kao demokrati moramo je poštivati pa makar se mi ne slagali s tom vlašću, odnosno s njenim postupcima. Hrvatska je moja domovina i meni je jako lijepo u njoj, želio bih da svi vi jednog dana osjetite, na vlastitoj koži, ovo što vam govorim. • Gospodine Rogiću, vidim da su Vas ovdje prepoznali po glasu iako su ti Vaši slušaoci već i u godinama. Godi li Vam ta pažnja? - Čujte, to je znak nekog priznanja za sav onaj mukotrpan rad i moje djelovanje među Hrvatima. Jasno da mi je bilo ugodno kad me je tu sreo jedan gospodin pa mi kaže - Oprostite jeste li Vi onaj Marijan Rogić? Vi ste bili aktivni i vodili ste one političke skupove 90. godine prije priznanja Hrvatske? Svakako da mi je to godilo, bio bih nepošten kad bih tvrdio suprotno. • Gledajući hrvatsku mladež na ovom turniru, kako Vi, kao stari sportski vuk još iz vremena Radio Zagreba i ovdje u Njemačkoj, gledate na to? - Moram reći da sam izvanredno zadovoljan, jer došavši prvi put nakon deset godina u Mannheim, vidim da su ovdje nazočni skoro svi najbolji klubovi iz svih pokrajina Savezne Republike Njemačke. Kao predstavnik Hrvatskog nogometnog saveza došao sam s jednim konkretnim pitanjem i prijedlogom: Jesu li ovdašnji klubovi spremni sastaviti jednu mladu momčad do 18 godina, koja bi, kao mlada reprezentacija Hrvata iz Njemačke, mogla nastupiti na jubilarnom turniru Kvarnerske rivijere, naravno, u hrvatskim dresovima. To je, ustvari, dobar put za obnavljanje naših Vatrenih - sjetimo se samo slučaja braće Kovač, i oni su nastali kroz ovakve turnire, a kakva su to danas imena - svatko zna. Uostalom, danas, kada imamo Hrvatsku, moramo našu mladež držati na oku i odgajati ih da budu privrženi Hrvatskoj, mada su oni ovdje rođeni, završili škole, zasnovali obitelji i stvorili si egzistenciju. Mislim da, u ime svih poštovanih čitatelja, mogu poželjeti Marijanu Rogiću ugodan život i dobro zdravlje u svojoj, iznad svega voljenoj domovini.
iz Internata Slavko Sisic 06.05.09